Došao je i taj dan. Evo me doma. Nakon skoro 5 mjeseci glupiranja i lagodnog života vratio sam se u realnost. Sad me čekaju fax, posao i slična veselja. Jedva čekam da uzmem skripte u ruke. NOT! Cijelo vrijeme pokušavam otkriti stvari koje su se promijenile ovdje dok me nije bilo, ali baš ih i nema puno. Otišo danas na Maximir pogledati Dinamo – Osijek. Hrvatska liga i dalje dosadna. Burek u Radićevoj i dalje odličan. Jedino Kvatrić novi. I tata mi se istetoviro za rođendan. Valjda ljudi pobenave kad ostare.

Neki zaključak o Americi kao Obećanoj zemlji... Obećana je ako voliš puno raditi, imati puno novca i nemati vremena za ništa drugo. Vidjeti je na ovaj način kako sam je ja prošao je nezaboravno iskustvo koje bi svakome preporučio. Ali živjeti tamo.. hvala, ali ne hvala. Evo malo patetike za kraj, jedna pjesmica koja nas je pratila putem, meni posebno draga:




Da li za nečim žalim i da li bi što promijenio da ponovo idem? Najlakše bi bilo reći: Ne, tako je trebalo biti. Zato ću to i reći. Ne, tako je trebalo biti. Ako za čime i žalim onda su to sitnice tipa: žao mi je što nisam vidio Elvisovu kuću iznutra, žao mi je što sam otišao na Maui i žao mi je što sam izgubio naočale u New Yorku... A kad neko nakon 5 mjeseci žali za naočalama onda znaš da taj nema za čime žaliti. A da li bi šta promijenio? Pa da odem opet vjerujem da bi mi sve bilo puno lakše, ne bi se onoliko šokirao sa svime. A da li ću opet ići, ne znam. Vjerojatno ne više tamo. Ima puno drugih mjesta na svijetu koje bi volio posjetiti. A možda mi je i vrijeme da se malo primirim, nađem curu i počnem živjeti ozbiljan život. A možda i nije. Vjerojatno nije. Meni je sad 25, al kažu da si mlad koliko se osjećaš mladim. A ja se osjećam kao da su mi 24 ;)

Jučer prošla i fešta. Vjerojatno najbolja dosad. Odojak, čobanac i nešto cuge. I tamburaši, poklon od mojih prijatelja. Imam najbolje prijatelje na svijetu. Pusa svima!

Blog ovdje prestaje, ovo je moj zadnji post. Nemam više o čemu pisati. Mogu opisivati kako mi je bilo na poslu ili da li sam prošo koji ispit, ali sumnjam da bi to koga zanimalo. Ako i zanima, mogu mu odma reći – nisam prošao. Hvala svima koji ste me čitali i komentirali i hvala na svim pohvalama. Zahvalio bi i na kritikama, ali ne mogu sjetiti ni jedne. Ako je bila koja – hvala! Hvala i  Miletu koji je uređivao blog.

Hvala mojim cimericama Andrei, Bojani, Brigiti, Nini, Romini i Saneli koje su zajedno sa mnom proživljavale sve to, a bez kojih bi nam stan bio dosadan i prazan.

Hvala Ivanu Kepčiji, dečku koji nam je najviše pomagao kad je bilo najpotrebnije.

Posebno hvala mojim kompama Davidu i Tonku koji su sa mnom prošli cijelu Ameriku, uzduž i popreko. Imao sam nevjerojatnu sreću da naletim na tako normalne dečke. Sterajte se obojica ;)

I hvala Bogu koji nas je pratio cijelim putem. To što nam je jedini incident u mjesec dana puta bio dizanje auta i to što smo uvijek imali sreće da uletimo u nezaboravne avanture ne može biti slučajno.

I za sam kraj jedna sličica, 23 razloga zašto je Hrvatska bolja od Amerike!

Jucer prosetao Central parkom tako da je to malo popravilo ukupan dojam New Yorka. Park je ogroman, od sjevera do juga proteze se kroz 50 ulica, 4.6 kilometara.  I kilometar od zapada prema istoku. To je otprilike kao od Ilice do Avenije Dubrovnik. Tu nije tolika guzva kao u gradu, nema puno turista tek tu i tamo pokoji rekreativac. I patkice. Po danu je prekrasan, po noci ima svega i bolje je ne zalaziti unutra.

Kompletirao sam i turisticku ponudu, obisao jos zgradu UN-a, Rockfellerovo klizaliste, Empire state building... I navecer otisao na zadnju turneju. Hostel u kojem smo odsjeli svake srijede organizira obilazak lokalnih pubova uz popust za svoje goste.  Tako  da smo u  nekima placali  pivu po 1$.

Sada se spremam za put, brojim zadnje sate. Nisam jos ni svjestan sto me ceka doma, nakon 5 mjeseci zivota bez brige i pameti bit ce tesko opet  se priviknuti na obaveze. Vidim  da  bi se nas kompa David vec vratio. Ja se sad veselim povratku, ali vidjet cu kako ce mi biti za tjedan dana. Ma bit ce dobro, svuda je lijepo, ali doma je najljepse.

Dodem u petak u 12.15. Na aerodromu ocekujem mazoretkinje i crveni tepih ;) Al zadovoljit cu se i sa par prijatelja koji su spremni popit pice sa mnom. I onda doma na rucak, mama vec sprema pohane palacinke. Mljac!

U subotu tulum. Nademo se svi u 11 na Crnomercu kod benzinske i onda polako prema tamo. Tata je pripremio odojka (nadam se), a bit ce i nesto za popit. Ali kako ne znam tocno koliko ce ljudi doc, a i kako sam se osim sa americkim prijateljima oprostio i sa lovom, molim svakoga da ponese bar nesto. Po bocu soka ili vina. Isto tako, svako ko moze neka dode s autom da ne moramo busom tamo. Za one koji nisu bili, to je u Igriscu, blizu Jakovlja, 35km sjeverozapadno od  Zagreba.  Moj  broj  telefona je 098663569 pa ako netko treba jos kakvu informaciju u vezi toga neka slobodno nazove u petak popodne.

Ekipa vidimo se...

Bili u posjetu kod Busha, u Washingtonu. Ona velika bijela zgrada s kupolom na vrhu, a koja se uvijek moze vidjeti na televiziji - nije Bijela kuca. To je US capitol, sjediste Senata. To je ujedno i najvisa zgrada u Washingtonu, tamo ne postoji niti jedan neboder. Bijela kuca je u nekom dvoristu i jedva se vidi s ceste kroz grmlje. Grad je pun parkova i setalista i samim time lijep za vidjeti.

Philadelphia je bila prvi glavni grad drzave. Tu je potpisana i deklaracija nezavisnosti tako da se to smatra mjestom rodenja Amerike. Kao i nekoliko puta prije, i ovdje smo dosli prekasno tako da nismo mogli uci u zgradu gdje se sve to odvijalo, samo smo je poslikali izvana.

I konacno dosli do nase krajnje destinacije, New Yorka. Vele da ga mozes ili obozavati ili mrziti. Ja ne mogu reci da ga mrzim, ali nije mi se nimalo dopao. Gdje god dodes more ljudi oko tebe, na ulicama opci kaos. Voziti auto po sredistu grada zahtijeva mnogo zivaca. Taxisti se voze ko kamikaze, a svaki drugi auto na cesti je taxi. Semafori sluze samo kao ukrasni detalj. Sunca nema ni za lijek, ne sto je ruzno vrijeme nego ovdje, za razliku od Washingtona, ima nebodera. Nekoliko njih. Tako da se sunce ne moze probiti do tebe. Mislili smo otici do kipa slobode, ali nas je kilometarski red odvratio od toga. Toliko oglupili jos uvijek nismo.

U New Yorku smo se opet nasli sa nasim curicama, cijela ekipa ponovo na okupu. One su doletjele ovamo avionom. Sve ono oko cega smo se mi 'mucili'  skoro tri tjedna, one su preletjele u 6 sati. Danas smo se poceli i rasipati, otisao David. Konacno vise, vec nam je svima dosadio ;) Kompa, vidimo se u Zagrebu.

Upravo sam se vratio s tekme, Knicks - Nuggets. Dobili Knicksi. Za razliku od baseballa i footballa, ovo je stvarno bio poseban dozivljaj. Osim sto je sama kosarka za jedno dvije klase bolja nego u Europi, cijela utakmica napravljena je kao veliki show. Puno nagradnih igara i slicnih dogadanja. Covjeka kojemu sam se najvise veselio na kraju nisam vidio. Chucky Atkins, bivsi Cibos, nije igrao zbog ozljede. Draze bi mi bilo da je Iverson bio ozlijeden. I jedno iznenadenje u dvorani. Jedina voda koju unutra mozes kupiti i jedan od glavnih sponzora, uz Panasonic, Canon, Subway i druge - Jana, tj. Jamnica. Kako i zasto, nemam pojma. Mislili smo je kupiti, ali ona mala bocica kosta 4.5 dolara tako da smo samo mislili.



Danas smo vratili auto i preselili se u hostel. Dosad smo spavali u autu, odmah na rubu Central parka. Konacna brojka je 7306 prijedenih milja, odnosno 11755 kilometara. Prije nego smo ga vratili doveli smo ga malo u red tako da nije bilo problema. Sa osiguranjem i porezom dosao nas je ukupno 1050 $. Naplatili smo svaki dolar.

A dolari polako nestali iz novcanika. Kupio sam jucer laptop tako da sam sad i sluzbeno bankrotirao. I neka sam, nisam ni dosao ovdje po novce. Kao ni ostali, svi se vracamo na pozitivnoj nuli.

Sa malim zakasnjenjem saljem pozdave i pusu iz New Yorka u Svedsku. Sretan rodendan Aneta!

Sa jos malo vecim zakasnjenjem pozdravi (bez puse) i u Podsused. Sretan rodendan Vjeko!

Dok smo prvi dio puta bili avan-turisti, planinarili, borili se sa zmijama i rangerima, sad smo polako prerasli u glupe-turiste. Obilazimo turisticke atrakcije po gradovima i naslikavamo se ko Paris Hilton. U Saint Louisu smo se tako popeli na skoro 200 metara visoki Gateway arch, metalni svod, najveci 'handmade' spomenik u SAD-u, a koji simbolizira vrata prema zapadu. Iz St. Louisa su se 1803. Lewis i Clark uputili na istrazivanje Amerike. Do vrha svoda te vozi neka mala kapsula u koju se stisne petero ljudi. Pala mi je na pamet ideja da tokom voznje ispustim jednog tihog i smrdljivog pa kamerom snimam reakcije ljudi, ali ipak nisam bio dovoljno lud za napravit takvo sto. O St. Louisu jos valja napomenuti da je to mjesto di Missouri utjece u Mississippi.

U Chicagu smo imali domacine, tetu i tetka mog sogija Bareta. Dosad sam bio kod njegove familije u Varazdinu, Zenici i Slavoniji i nigdje nisam ostao gladan ni zedan. Tako je bilo i u Americi. Nama, McDonald's boysima, juha i rostilj bili su pravo veselje. Veliko hvala obitelji Vuk! Chicago je inace grad u kojem zivi oko 300 000 Hrvata i po tome je, nakon Zagreba i Melbournea, to treci najveci hrv. grad na svijetu. Tako sam bar cuo.

U gradu smo prosetali do Lake Michigena, jezera veceg od Jadranskog mora i popeli se na Sears Tower. Visinom od oko 450 metara to je do prije nekoliko godina bila najvisa zgrada na svijetu. U Chicagu smo proslavili i Halloween, ali kao i da nismo. Jedino sto nas je podsjetilo na to je covjek-banana koji nam je otvorio vrata od lifta i grupa djece koja je navecer zvonila na vrata trazeci slatkise. Ja se sjecam kad sam u Hrvatskoj jos isao u maskare i kad bi mi neko poklonio cokoladicu, najrade bi mu tu cokoladicu zaguro u... Uvijek sam bio sretniji kad bi dobio novce. Pa si onda tim novcima kupim cokoladicu. U Americi ne, ovdje nitko ne ocekuje novce, samo slatkise. Ali ako slucajno ne dobiju, naoruzani su jajima pa ti malo ofarbaju kucu. Zao mi je samo sto nismo mogli biti u San Franciscu taj dan, javile su cure da je tamo bila ludnica. Svi maskirani, od male djece pa do staraca.

Negdje na granici Illinoisa i Indiane probili smo granicu od 10.000 prijedenih kilometara. To je otprilike udaljenost kao da ides od Zagreba u Lisabon pa onda preko Moskve nazad u Zagreb. Nas autic na struju sve to za sada dobro podnosi.

Indianapolis je glavni grad drzave Indiana, najpoznatiji po automobilistickoj utrci. Inace nista posebno i ne bi ga vjerojatno ni spomenuo da to nije prvi grad u kojem smo platili kaznu. Nismo vidjeli na onom glupom automatu za parking da je parkiranje dozvoljeno samo do 3 popodne tako da nam je pauk digo auto. Tri minute prije nego smo dosli do njega. Osim zivaca i vremena, to nas je veselje kostalo i 100 dolara. Al ajde, tesko je bilo i za ocekivati da na tolikom putu ne bude nikakvih problema i ako ovo bude najveci mozemo reci da smo super prosli.

I u Daytonu smjestaj, kod Tonkovog strica Vlade. On je profesor kemije na faxu pa nas je proveo fakultetom i objasnio nam osnove studiranja ovdje. Bili smo i u American air force muzeju, najvecem u Americi. Dayton je i mjesto u kojem je pocela avijacija, ovdje su braca Wright isprobavala svoje avione. Tu su nastali i neki korisni izumu poput registarske kase i patentnog zatvaraca kakav je danas na svim limenkama. Hvala i Vladeku na svim tim korisnim informacijama i domacinstvu.

Columbus, glavni grad Ohia, i opet nismo na ulici. I opet Baretova familija, ujak, ujna i bratic Darko. I opet gostoljubivost vrijedna divljenja. Kao ni u Chicagu, ni oni nas nisu poznavali, a primili su nas kao vlastitu djecu. Rijetko dobri ljudi. Da je vise takvih svijet bi bio ljepsi. Puno puno hvala!

Zahvaljujuci izrazitoj nesusretljivosti teta iz referade na mom faxu, a koje mi nisu htjele potpisati potvrdu o studiranju jer je bila na engleskom (a americka ambasada nije priznala onu na hrvatskom), morao sam promijeniti povratni let zbog datuma na vizi. Tako se, umjesto 12.11., vracam u Zagreb u petak, 9.11. oko podneva. Ta me promjena kostala 120 eura. U biti mi je svejedno, ionako bi te novce potrosio u ova tri dana samo sto bi onda vidio vise od New Yorka. Odma drugi dan, u subotu, bit ce neka festica kod mene na vixi u Zagorju. Svi ste pozvani pa ko misli doci neka si planira taj dan slobodno.

Padre Island bio lagani promasaj. Prevalili hrpu kilometara da bi vidjeli dvije pjescane plaze, ni po cemu posebne. Osim sto vjetar puse tako jako da smo jedva pojeli neku piletinu koju smo imali sa sobom. Okupali se na silu. I napunili auto pijeskom. Sad je u takvom stanju da ce ovi iz rent a cara uvesti zabranu iznajmljivanja Hrvatima sljedecih nekoliko godina. Osim kao prijevozno sredstvo, koristimo ga i kao spavacu sobu i kao ured. Kupili smo adapter za struju tako da sada mobitele, fotice i laptop punimo u autu.

Houston je rodni grad Georga Busha i svemirski centar svijeta, sjediste NASA-e. 4. po velicini grad u Americi.Dosli smo tamo predvecer tako da nismo puno vidjeli, samo smo izasli van. Blizi se Halloween tako da ekipa ovdje vec sad izlazi van u kostimima. Drugi dan se jos malo provozali gradom i zalutali u neku fensi cetvrt, kucerine i viletine ljepse nego na Beverly Hillsu. Tu se dosta ljudi obogatilo na nafti.

New Orleans je daleko najbolji grad sto se tice nocnog zivota, jedno tri i pol puta bolji od Las Vegasa. Sve je koncentrirano u jednoj ulici, Bourbon street, koja je prepuna raznoraznih kafica i restorana, sve jedan puniji i veseliji od drugog. Vele da je to jedina ulica u Americi gdje mozes legalno cugati alkohol na ulici iako sam ja vidao ljude s pivom na cesti i u Vegasu i u Memphisu. Grad je prije dvije godine poharao uragan Katrina, ubivsi pritom nekoliko stotina ljudi i ostavivsi bez kuce njih nekoliko desetaka tisuca. Sad je vec manje vise cijeli obnovljen, barem ovi dijelovi u kojima smo se mi kretali. Tek tu i tamo koja porusena kucica. Posljedice uragana vise se osjete u tome sto ima dosta kriminala i klosara na ulici. Vec mi polako idu na zivce, ne mozes proci 100 metara bez da te netko ne zaustavi i zica lovu. Get a job!

Jackson u drzavi Mississipi je daleko najgori grad u kojem smo se zaustavili. Provozali se kroz centar jedno 20 minuta, a da nismo vidjeli niti jedan ducan i nijedan kafic za sjesti na kavu. Pa sta ljudi rade tamo!? Od New Orleansa pa sve do St. Louisa vozimo se uz rijeku Mississippi, najduzu americku rijeku, duzine oko 3700km. I najvecu, ima volumen vode 100 puta veci od onog Rio Grande potocica.



Memphis je najpoznatiji po muzici i to prije svega zahvaljujuci svojim slavnim stanovnicima, ocu bluesa W.C. Handyu i kralju rock'n'rolla Elvisu. Bili smo i u Gracelandu ispred Elvisove kuce u kojoj se nalazi i njegov grob. Unutra nismo mogli (u kucu, ne u grob) jer smo stigli prekasno. Isto kao ni u muzej preko puta, a kojem se nalaze njegovi auti, dva njegova aviona, neki zlatni klavir i jos hrpa stvari vezanih uz njegov zivot.Osim Elvisa, u Memphisu su karijere zapoceli i Roy Orbison i Jerry Lee Lewis pa se taj grad smatra rodnim mjestom rock and rolla. Kao i u New Orleansu, tako je i ovdje nocni zivot koncentriran u jednoj ulici, Beale st. Najpoznatiji kafic je onaj u vlasnistvu B.B. Kinga, ali tamo se placa upad, a kako smo mi ipak samo siromasni Hrvati sjeli smo u neki susjedni na live blues.

Jedna ispravka sto se tice indijanskog gradica Acome. Napisao sam da tamo zivi 3600 indijanaca. Tako sam cuo od naseg vodica, ali ocito je on pricao o nekim proslim vremenima. Danas ih je tamo ostalo jos manje od 50.

Dosli smo sada na sjever u hladnije krajeve, pozdravili se sa svojim kratkim hlacicama i majicama. Sa texaskih +30 na illinoiskih +10. Sad smo na putu za Saint Louis i napredujemo prema Chicagu.

Usli u Texas i odma se spustili do mexicke granice, grad El Paso. Pusiona teza, ni psa na ulici, a vidis odma da glavnu rijec u gradu imaju kriminalci. Nismo ni izlazili iz auta, napravili par krugova i pokupili se dalje, do rijeke Rio Grande. To je treca po duzini rijeka u SAD-u.

Vodeni losim iskustvom iz Grand Canyona, gdje ne smijes prdnuti, a da prije toga ne pitas rangera, odlucili smo zaobici nacionalni park Big Bend kroz koji rijeka protjece i doci na rijeku negdje na divlje. Nasli smo tako neki puteljak malo iznad tog nacionalnog parka, parkirali auto i krenuli u obilazak. Naletjeli prvo na neku malu rijecicu, velicine malo veceg potoka. Zakljucili smo da se ta vodica ulijeva u Rio Grande nekiliko stotina metara nizvodno pa smo po strmom terenu krenuli u planinarenje. Pratili tako rijeku neko vrijeme, cijelim putem borba sa kaktusima i strah od zmija. Dosli do dijela koji vise nikako nismo mogli proci. Tu smo ostali razocarani, toliki put i toliko muke nizasto. Odlucili se bar malo poslikati kad vidis neki camac plovi po ovom potocicu. U njemu dva lika i dovikuju nesto nama na stijenama. Pitam ja koliko ima do Rio Grandea, a vele oni da je to to. Nismo mogli vjerovati, Rio Grande, jedna od najpoaznatijih i najduzih rijeka Amerike, a ima protok vode ko fontana u mom vrtu. Na nekim dijelovima je toliko plitka da je doslovno mozes prehodati. Kako je to ujedno i granica izmedu Mexika i Amerike, malo smo se presetavali iz jedne zemlje u drugu. A bez da nas je ko trazio putovnicu, ilegalci pravi.



Decki nas pitali i dal smo za pivu. A sere li medo u sumi? Lik koji nas je pozvao k sebi doma zove se Fred. Ima 50-ak godina i bivsi je marinac. Borio se u jedno 5 ratova, preko Vijetnama i Paname pa sve do Hrvatske di je bio clan mirovnih postrojbi. Ranjavan 5 puta, ima umjetno koljeno, celjust i neke metale u ledima. Danas je u mirovini i maknuo se od svega u ovu pustos di smo ga mi nasli. Po cijele dane peca i uziva u miru i tisini. Do najblizeg grada ima oko 150km i nije bio tamo nijednom u zadnje tri godine. Jedini ljudi koje vidja su neka zena koja mu tu i tamo donese benzin i namirnice, mexicki krijumcari droge, njegov kompa Butch koji dode 3 puta godisnje (a koji je i sada bio s njim) i ovakvi padobranci poput nas. Jos je i volonter u nekom institutu koji se bavi promatranjem cegrtusa kojih ima hrpetina na tom podrucju. On ih lovi pa im oni stavljaju neke odasiljace i prate ih. Naravno da od takvog covjeka mozes puno toga cuti i nauciti. Nas je nakon pive provozao kanjonom rijeke i pokazao kako lovi ribu. Tog dana ulovio je jedno 6-7 somova tako da je pala i vecera na njegovom imanju. I to kakva vecera, ubili se od soma i graha. Ima doma i cijeli arsenal oruzja tako da nas je ucio i pucati. Iz revolvera i winchesterke. Pravi divlji zapad. Uz sve to stigne se i saliti. Evo jedan vic: zasto Mexikanci ne peku rostilj? Jer bi im grah propadao kroz resetke.   
        
Predobra avantura, a koje nema ni u jednom turistickom vodicu. Samo trebas biti na pravom mjestu u pravo vrijeme. I imati srece da naletis na nekog takvoga.

Jucer stigli u San Antonio. Jedan od najljepsih gradova u dosadasnjem dijelu puta. Kroz centar grada protjece neka rijecica po kojoj voze turisticki brodovi. Ovaj puta nismo se odlucili na avanturu tipa plivanja uz brodove i prisluskivanja sta vodic prica, nego smo odlucili biti pravi turisti i platiti kartu. Poslije toga posjetili i tvrdavu Alamo, gdje se 1836. vodila 'velika' bitka za slobodu Texasa. Velika mozda Amerima koji vole pranapuhivati stvari i raditi od svega senzacije. U biti je bitka trajala svega 13 dana i zavrsila porazom Texasana (predvodenih Davy Crockettom) od Mexikanaca.

Sad smo u Corpus Christiu, gradicu na jugu Texasa. Dosli ovdje jer smo na internetu nasli neke lijepe plaze na obliznjem Padre Islandu pa smo se htjeli okupati dok smo jos u toplim krajevima. Sutra (sad je ovdje 5 ujutro i samo sto nisam zaspao u autu) idemo preko na otok pa cemo vidjeti da li ce sta biti od toga. Nakon toga nastavljamo za Houston i New Orleans.

Sretan rodendan mojoj kolegici s posla, pijanici Maji. Zivjela Majo!

Nakon Vegasa usli u Arizonu. Na samoj granici Nevade i Arizone stali na Hoover Damu, ogromnoj brani na kojoj su snimani mnogi filmovi. Nisam neki ljubitelj brana pa me se tako ni ova nije nesto posebno dojmila. Prva stanica u Arizoni bila je Bluewater Lake. Jezerce simpaticno iz daljine, al kad se spustis do same vode zivi uzas. Voda odvratna muljava, po plazi smece i hrpetina krepanih riba. Fuj fuj. Dobra stvar je da su oko jezera wc-i s tusevima pa smo to iskoristili da se konacno okupamo, vec su nas ljudi poceli cudno gledati po ulici.

Poslije toga Grand Canyon, mislim da je to jedno od svjetskih cuda. Kako smo dosli tamo oko ponoci nismo platili 25$ upada jer nikog nije bilo na rampi. Ne ocekuju posjete tako kasno. E pa mozda bi trebali. Prespavali u autu i drugi dan se bacili na planinarenje do dna kanjona, do rijeke Colorado. 12 i pol kilometara neke strme kozje stazice. Prema dolje laganini, setnjica od kojih 3 sata. Plan je bio da dolje prespavamo pa smo ponjeli i hranu, sator i vrece za spavanje. Prve nevolje su pocele kad smo naletjeli na prvog rangera. Prigovorio nam je da ne smijemo bacati kore od banane okolo jer je to protuzakonito. Zasto!? Pa to je razgradivo, sutra je vise nece biti - reko. Da, ali to privlaci zivotinje, veli on. Da, i!? Pa ovo je park, normalno da tu ima zivotinja.. Nije nam se dalo vise raspravljati s njime nego smo mu zafitiljili koru od banane u glavu. Druga nevolja kad smo vec dosli do rijeke, u biti nekoliko metara iznad rijeke na neki vidikovac. Dolazi drugi ranger. Zaboravih mu ime, ali zvat cemo ga Idijot. Decki, vidim da imate vrece za spavanje. Znaci li to da mislite prespavati ovdje? - pita nas Idijot. Wow, koja logika, sigurno su ga u srednjoj zvali Brzi. Pa ono, mislili smo buduci da je vec 5 popodne, mrak samo sto nije pao, a za nazad ima vise od 12 kilometara planinarenja, ovaj puta uzbrdo. A jel imate dozvolu za to? Nije da bi to nesto promijenilo na stvari, ali ovaj puta stvarno nismo znali da postoji posebna dozvola za spavanje na dnu kanjona. I, umjesto da nam ponudi dozvole da ih kupimo od njega, ili da nas samo upozori, Idijot ni pet ni sest nego nam pokaze put do gore. I jos nam uzme podatke iz putovnica i zaprijeti kaznom ako se isti dan ne javimo da smo izasli iz kanjona. Tako da smo opet naprtili sve one gluposti na leda i lagano put pod noge. Po mrklom mraku po stazici sirokoj metar i pol gdje su ti sa jedne strane stijene, a sa druge provalija. Sljedeca 4 i pol sata bio je plac i skrgut zuba i prisjecanje na Idijotovu familiju. Ali i ponos na licima kad smo se ispentrali gore. Odma smo sjeli u auto i maknuli se od te silne represije. Al park je stvarno prekrasan, sta jest jest. I bila bi velika steta da se nismo spustili dolje.

U Albuquerque smo dosli predvecer. Velik grad pa da vidimo sta ima. Na ulazu neki kao park prirode Petroglyph. Teza katastrofa, samo izgubili vrijeme. Grad sam po sebi nelos, ali prazan. Mi smo zavrsili u jednom klubu. Za gospodu. Ali o tome necu pisati. Samo cu reci da je bilo ok.

Acoma je indijanski gradic. Vele da je to najstarije naseljeno mjesto u cijeloj Americi. Nalazi se na nekoj stijeni visokoj 100-tinjak metara. Gore zivi oko 3600 Indijanaca, bez struje, vode i ostalih modernih pomagala. Neki od njih rade u obliznjim gradovima, a ostali prezivljavaju izradujuci keramicke posude i tradicionalni nakit i prodavajuci ih turistima. Mjesto je stvarno posebno. Ali vidi se da je civilizacija dosla i do ovdje, kapitalizam na svakom koraku. Placa se upad u selo, a ako oces slikati moras jos dodatno platiti. Ali isplatilo se, ne vidas Indijance svaki dan.

White Sands je mjesto u New Mexicu koje nas je dosada najvise impresioniralo. Pustinja sa bijelim pijeskom. Izgleda kao brezuljci pokriveni snijegom. Neopisivi gust hodati po tome bos. Pale su i neke vrhunske fotke, nadam se da ce uskoro biti sve to na blogu, malo sam u zaostatku s fotkama. Kad bas nemam vremena za provoditi na internetu. Spajamo se na nacin da se parkiramo pored nekog hotela ili kafica i onda krademo signal.






David je najmladi clan expedicije. 22-godisnji nogometni sudac iz Vrsara. Na put se odlucio zato da se bar na kratko oslobodi s lanca na kojem ga drzi njegova sefica Andrea. Kud ona okom, tud on troskokom. U Zavodu za patente patentirao je recenicu 'Da, draga'. Uzivaj Davide dok mozes, sa Seficom se nalazimo za tjedan dana pa ce opet bit kuku i lele.

Salim se, naravno. Decki su prva liga i super nam je na putu. U autu atmosfera uvijek vesela, prava smo Ekipa. Sada se vozimo kroz Texas, idemo na Rio Grande. Mozda padne kakav rafting..



p.s. ako ne bude posta u narednih nekoliko dana to je zato sto sam dobio batina ;)

Evo nas u Vegasu. Gradu kocke i zabave. Po noci izgleda stvarno posebno, pogotovo subotom. Svijetli kao veliki lunapark za Bozic, hoteli jedan ljepsi od drugoga, a curice sredene ko na kakvom izboru ljepote. Izasli smo u bar Coyote Ugly nazvan po istoimenom filmu. Dobar, a bio bi i bolji da se americke debeljuce ne guraju plesati na sank kad popiju. To bas nije lijepi prizor. U kockarnici prokocko 10$, David zaradio 12. Vjerojatno nismo bas najbolji turisti koje su imali. Prespavali u nekom motelu, odmah do svjetski poznatog Stratospherea, najviseg hotela ovdje.



Putem do ovdje stali smo u Salt Lake Cityu i Varkinu. Salt Lake je grad mormona, na svakom koraku neka crkva. Iako je prvi dojam kad smo usli u grad bio ocajan, kad smo se malo provozali i nasli sami centar i nije toliko lose. Zapravo je vrlo lijep sa velikim parkovima i fontanama. Ovdje su prije 5 godina odrzane zimske olimpijske igre pa je valjda tada ureden. Htjeli smo i u planine na skijanje, ali se skijalista otvaraju tek za koji tjedan iako vec i sada ima dosta snijega.

U gradicu Varkinu smo odlucili prespavati. Trazili smo mjesto gdje bi mogli postaviti sator i malo logorovati. I nasli ga. Nakon kraceg lutanja i planinarenja po mraku dosli smo do mjesta koje cu neoriginalno nazvati raj na zemlji. Spustili se duboko u kanjon rijeke Virgin i uz samu rijeku postavili sator i zapalili vatru. Popikali kobasice na stapove i uzivali. Na nebu vidis valjda svaku zvijezdu koja postoji na ovom svijetu, slusas sum rijeke i pucketanje vatre. E sad, mogu ja tu napisati tri stranice teksta i staviti 100 fotki i filmica, ali nikako ne mogu docarati taj osjecaj. Prenevjerojatnofantasticnosupermrakcooldobar osjecaj.



Prevalili smo vec vise od 2000 milja, tj. oko 3300km. Danas nastavljamo za Grand Canyon, tamo planiramo provesti dva dana. I onda istrazivanje New Mexica, mozda najljepse savezne drzave Amerike.

E, a kak ti je bilo na Havajima? A kak bi mi bilo!? Nelose. Skroz nelose. Iako, moglo je biti i bolje da sam se malo bolje organizirao, ovako sam imao nekoliko glupavih poteza. Evo za pocetak par pametnih:

1. Otisao na Pearl Harbor
    Na mjestu na kojem je 7. prosinca 1941. pocela nova velika faza 2. svjetskog rata, ukljucivanje Amerike u rat, danas je memorijalni centar. Tog dana su Japanci napali umisljene i nepripremljene Amere unistivsi im pritom dvadesetak brodova i preko 150 aviona. Brod na kojemu je zivot izgubilo 1177 ljudi, Arizona, lezi tamo na svega nekoliko metara dubine tako da pojedini dijelovi palube vire van iz vode. Iznad njega postavljen je memorijalni centar. Svega stotinjak metara dalje nalazi se ponos americke ratne mornarice, brod Missouri. Na njemu je 2. rujna 1945. potpisana japanska kapitulacija.

2. Iznajmio auto, a ne hotel
    I to prekrasan auto, Chrysler Sebring, star mozda dva mjeseca. To mi je dalo slobodu da svaki dan budem di ocu, a ne da se moram uvijek vracati na isto mjesto. A i ustedio sam love, auto me za tri dana kostao oko 100$, a koliko bi me kostala hotelska soba za jednu noc.

3. Nisam se okupao na Waikikiju
    Najpoznatija plaza Havaja i jedna od najpopularnijih na svijetu. Ne znaci da je i najbolja. Prenakrcana ljudima, a u pozadini neboderi. Meni to i nije neki gust. Proseto sam se tamo i vidio sve to, ali sam se kupao na susjednoj Ala Moani, puno ljuepsoj i praznijoj.

4. Posjetio Dole plantaze ananasa i najveci labirint od zivice na svijetu
    Simpaticna voznja vlakicem kroz uz upoznavanje raznih vrsta tropskog bilja. U labirintu nagradna igra, treba pronaci 8 skrivenih stanica. Ja sam nasao jednu, ne sto sam nesposoban, nego mi se nije igralo, zurio sam na plazu.

5. Napio se u subotu navecer
    Znam da se moja mama nece sloziti, ali subota navecer je vrijeme za zabavu. Pogotovo ako si na Havajima. Otisao u neki klub i bio do fajrunta. A to je tamo, za razliku od Californije, do 4 ujutro.

A evo i nekoliko poteza koji bas i nisu bili najpametniji:

1. Skompo se sa honoluski podzemljem
    Cim sam dosao na otok, otisao sam na Waikiki pojesti sendvic i popiti pivu. Dolaze dva lika i pitaju me sta me nije strah piti na plazi. Reko ne, sta bi me trebalo bit? Vele oni da je tamo alkohol na plazama najstroze zabranjen i da su stalne policijske racije (toliko o stereotipu o ispijanju koktela na havajskim plazama). Sjeli sa mnom i zapricali se. Zovu se Kalani i Kua, imaju 22 godine i upoznali su se na programu za odvikavanje od droge. Prije toga su bili stalni sudionici obracuna lokalnih bandi, obojica imaju razbijene zube i visemjesecni staz u zatvoru. Sad su ok, Kalani cak svake nedjelje ide u crkvu. Jedino je ovaj drugi problem kad se napije, onda samo trazi di bi uletio u neku soru ili napravio kakvu glupost. Ja sam s njima proveo petak navecer i subotu popodne kad smo bili na rostilju kod Kalanijeve sestre. Al onda sam mu rekao: gle, frende, tebi svaka cast, al tvoj kompa je hodajuca nevolja. Ja sam dosao ovdje suncati se, uzivati i biti glupi turist, a ne strepiti od policije. Tako smo se rastali.

2. Otisao na Maui
    Jedan od otoka za koji su mi svi rekli da je prekrasan. I stvarno je, plaze, vulkani, vodopadi... vidio ja sve to u turistickim vodicima. Ali otici tamo na nacin na koji sam ja otisao je teza idiotarija. I Oahu (otok na kojemu sam bio) je isto prekrasan, a ja tamo nisam vidio ni 10% stvari koje se nude. I umjesto da ostanem tamo, ja ostavim auto koji sam platio, dam jos 90$ za avion i odem na Maui. Samo zato da mogu reci da sam i tamo bio. Ma bravo, care, strasan si. Strasno glup, eto sto si. Uglavnom, dodem tamo i sad imam dvije opcije. Ili cu iznajmiti jos jedan auto pa razgledavati otok, ili cu otici na prvu plazu i izlezavati se tamo cijeli dan. Kako mi se rentanje dva auta u isto vrijeme ucinilo ipak malo prebahato, odlucio sam potraziti plazu. Rakose mi da ima jedna odmah ispod aerodroma. Odem tamo i stvarno lijepa plaza. Ali za surfere, previse valova pa se nitko tamo ne kupa. A ja ne surfam pa sam krenuo pjesice prema gradu trazeci nesto primjerenije. Nakon dva sata pjesacenja (tokom kojih sam sam sebe castio lijepim nazivima sto sam se doveo u tu poziciju) dolazim u grad i pitam za plazu. O, ima jedna lijepa, odmah ispod aerodroma. Ma nemoj mi rec, pa sad sam doso odande. Sta nema neka di se mogu kupati? Ima, na drugoj strani otoka. Krasno. Bas krasno. A jel ima neki lijepi kafic di mogu piti koktele? Ima, na drugoj strani otoka.
    U tom jadu i bijedi koja me snasla naletjeh na trgovacki centar. Pa da barem malo shopingiram kad vec ne mogu nista drugo. Uletim u prodavaonicu American eagle i nadem kratke hlace koje sam vec gledao u San Franciscu, ali su mi tamo bile preskupe. Ovdje na rasprodaji za 20$. Kupio to i jos remen za njih za 10$ i to me malo oraspolozilo. Kad izlazim iz ducana i na izlazu nadem slicne takve, samo jos malo tamnije i ljepse, sa remenom vec na njima, i jos par dolara jeftinije. A ja ne mogu zamijeniti jer sam dve minute prije toga zamolio prodavacicu da poskida sve etikete kako bi se presvukao odmah u ducanu. E tu sad vise nisam znao da li da se smijem ili da placem. Odlucio sam se smijati. Rakao sam sam sebi: gle, majstore, glup si i to je to. Ali nije ti ni tako lose, evo te na Havajima dok tvoji frendovi doma uce za ispite, i ako sad budes mrzovoljan ispljuskat cu te. Otisao kasnije na veceru i biljar u neki pub i onda prespavao na plazi.

3. Nisam posjetio polinezijski kulturni centar
    Sedam sela u kojima ljudi zive na nacin na koji su zivjeli i prije nekoliko stotina godina. Ne znam da li stvarno tako zive ili je to samo fora za turiste, ali svakako je lijepo za vidjeti i dozivjeti. Nauce te kako zapaliti vatru kamenom, vozis se kajakom po nekoj rijeci i onda navecer uzivas u tradicionalnim plesovima. Ja sam svaki dan govorio ici cu sutra, ici cu sutra. Ko kad treba pocet uciti. Na kraju nisam otisao. Kao sto ni ne pocnem uciti.

4. Nisam spavao
    Dok sam bio mladji i ludji, mogao sam dolaziti doma u 4 ujutro i onda se u 7 dizati na posao ili fax. I tako nekoliko dana zaredom. Danas to vise ne mogu. Mogu, ali onda sam cijeli dan pospan i mrzovoljan. A na Havajima sam u tri dana spavao ukupno 11 sati i to u autu i na plazi. To je cijena koju placas kad oces u malo vremena puno proci.

5. Napio se u petak i nedjelju navecer
    Ok subota, ali ne treba pretjerivati. Pogotovo ne u alkoholu. Ma ustvari se nisam ni napio, napisao sam to samo da bude smijesno ;) Popio sam samo po dve, tri pive. U petak da proslavim sto sam dosao, a u nedjelju iz ocaja sto sam zaglavio na Mauiju.

Sve u svemu, izlet za pamcenje. Zanimljivo je to sto je na Havajima 12 sati vremenske razlike u odnosu na Hrvatsku. To znaci da sam bio doslovno na drugom kraju svijeta. Osim lika na ulazu u klub koji me, kad je vidio putovnicu, pozdravio sa 'Zdravo' i 'Kako ti je ime?', ostali nitko nikad nije cuo za nasu malu zemlju. Jedna od boljih reakcija koju sam dozivio na odgovor da se zemlja iz koje dolazim zove Croatia bila je: Oh, I didn't know there is a CRO in ASIA. Ljudi ovdje zive svoj zivot i nije ih briga za ostatak svijeta. Nisu ni svjesni koliko je njihovo otocje popularno u drugim krajevima.

Poceo nas road trip. Jucer dosli po auto koji smo rezervirali, Chevy Monte Carlo. Nista posebno, ali bio najjeftiniji. Kad mi tamo, a veli nama covjek da nemaju toga i da nam sad mora dati neki iz vise klase, a po istoj cijeni. I dao nam - Toyotu Prius. Hybridni auto koji radi na principu paralelnog pogona iz dva motora, benzinskog i elektricnog. Necujan je i trosi benzina ko ja sokova petkom navecer. Stvarno smo imali srece.

Sad smo vec u Portlandu. Nasli se s Tonkom i prespavali kod njegove sestricne. Putem stali i u Crater Lake nacionalnom parku. To je jezero usred kojeg je otok koji je ustvari krater vulkana. Lijepo izgleda na slikama, ali uzivo ga nismo vidjeli jer je dva dana prije pao snijeg i magla. Iako smo bili svega 10ak metara iznad njega. Za ilustraciju kroz kakve vremenske razlike prolazimo na putu evo jedna slika. Nagradna igra: nadi 10 razlika izmedu slike iz zadnjeg posta, slikane prije tri dana na Havajima, i ove, slikane jucer u Oregonu. Pobjednik osvaja orden 'Oko sokolovo'.

Slika govori tisucu rijeci. Ova, izmedu ostalog, kaze: Nemam vremena za tipkanje jer sam prezauzet uzivanjem u zivotu...

Pusa cijelom svijetu!

Nakon tri mjeseca i dvadeset dva dana provedena ovdje, doslo je vrijeme za polazak. Citam sad malo sam svoje prve postove, kako smo u pocetku bili izgubljeni i uplaseni za svoju buducnost. Sad mi to izgleda smijesno, brzo sam se priviknuo na zivot ovdje i da me sad neko pita kako mi je bilo reko bi predobro. Pa cak i taj prvi mjesec, tako je valjda moralo biti. Cak je jos i bolji osjecaj kad pomislis da si se iz svega toga izvukao sam svojom upornoscu i snalazljivoscu. Upoznao sam puno ljudi, naucio puno novih stvari, a i proputovao malo po Californiji. A pravi put i avanture tek sad pocinju, danas jos odradim zadnji dan, pozdravim se sa svima sa kojima jos nisam i sutra letim na Havaje. I nakon toga prema New Yorku. Zenski dio ekipe ostaje ovdje do kraja mjeseca...



Jucer smo se i preselili. U hotel udaljen tocno 3 minute i 42 sekunde pjesacenja do Union Squarea, centralnog trga u San Franciscu. Uz povoljan vjetar mislim da bi mogao i pljunuti do tamo. Kad David i ja odemo, tu ce Sanela i Andrea zivjeti do kraja mjeseca. Prave dame. Hotel jeftin (267$ tjedno dvokrevetna soba), a nelos, upravo renoviran.

U subotu sam obavio i predzadnji izlazak u nocni zivot San Francisca, zadnji ce valjda biti veceras. Sa Gabrijelom i Australcem Peteom. Izlazak ok, malo se zakoktelali, ali najbolje uslijedilo poslije. Naletili na kompu beskucnika s gitarom i onda s njim zapjevali i zasvirali. Zove se George, ima jedno 50ak i nesto godina. Zubalo marke 'par-nepar' vrijedno dolar i pol, kosulju marke 'caritas' vrijednu jedno tri zrna rize i gitaru marke Fender, vrijednu oko 1000$. Vjerojatno nije toga ni svjestan, pa s tim si moze tri mjeseca placati stanarinu.

Uz sve ovo, jos sam uspio u Zagrebu upisati 4. godinu na Fakultetu politickih znanosti. Zapravo, upisala me moja prijateljica Miss Jelena. Triput HVALA za Jelenu i triput HURA za bezuvjetni upis.

Ne znam kako ce dalje biti s blogom, ja cu se truditi pisati sto cesce, ali ako negdje usred pustinje ne budemo imali signala nije moja krivnja. Takoder, bit ce neka karta tako da mozete pratiti di smo trenutno.

Nakon proslog posta i svadbene cestitke, u ovom jedna malo drugacija. Moji beogradski prijatelji Sofija i Boris, a na cijoj sam svadbi bio prosle godine, dobili bebu. Cestitke roditeljima i pusa malom Filipu..

Ozenise mi moga Peju. Marko Pejkovic, decko iz kruga mojih najblizih prijatelja, ozenio se ove subote. Prosao je sa mnom sve i svasta. Cijelu hrvatsku obalu dvaput, opljackani zajedno u Portugalu dvaput i skoro dobili batina u Bugarskoj. Ako je netko citao ove tekstove sto imam u linkovima sa strane naci ce njega u svakoj mojoj avanturi. A on sad pocinje novu avanturu, onu bracnu. Pricam s Jasnom, zenom mu, neki dan, rako da te cujem dok si jos slobodna. Veli ona da njoj sloboda tek  sad pocinje. A njemu zavrsava. Cudno je to u musko zenskim odnosima.

Jako mi je zao sto nisam mogao biti prisutan, ali moji prijatelji potrudili su se da organiziramo nesto sto ne znam da li jo ko prije napravio. Ponjeli laptop i kameru na svadbu, ja sam imao laptop kod sebe doma i pomocu Skypa povezali se kao da sam tamo. Obukao kosulju i kravatu, uredio sobu, kupio vina i pricao i nazdravljao s ljudima. Ako me netko od susjeda gledao kroz prozor, vjerojatno nije mislio da sam bas normalan sto plesem sam sa sobom , derem se i nazdravljam sa kompjuterom. Svako malo netko je dolazio pricati sa mnom i cijelo vrijeme sam imao direktan prijenos sto se dogada u Zagrebu. Sve dok se nisam srusio. Kako sam cijelu noc prije probdio isprobavajuci vezu Zagreb - San Francisco i kako sam spasio dvije butelje u manje od dva sata, zaspo sam na podu pored laptopa. Ali uspio sam prije toga nazdraviti sa svima, malo se poslikati i osjetiti dio atmosfere. Predobro. Veliko hvala Lilit, Chuu, Baretu, Macu i Strocu koji su se mi to omogucili. Zakasnio zbog toga na posao dva sata. Zovem seficu u pol 7, reko Sori Marta, kasnim, zaspo sam.. Zaspo!? Pa 6 popodne je!? A znam, sta da ti kazem. Kasnije kad sam joj rekao sta je bilo smijala se, bilo joj simpaticno.  Sretan sam da imam tako normalnu  seficu.

Enivej, mladencima zelim puno srece, puno klinaca, puno zdravlja i puno svega ostaloga sto se inace zeli u ovakvim situacijama. A Peji posebno zelim da ostane barem malo lud kakav je bio i dosad. Da se ne uozbilji previse. Da se opet napijemo zajedno i onda pjevamo konobaricama. Da jos koji put prespavamo uz neku rijeku praceni cudnim pogledima prolaznika. I da si ostanemo ovako dobri cijeli zivot!!

Zivjeli mladenci!

Kupih kartu za Havaje. 438$ i jos cu dat oko 100 za auto tri dana. Hotel nista jer mi je auto dovoljno velik. Iako je otpocetka bio plan da svi zajedno idemo, sad izgleda da cu ici sam jer cure moraju radit, David se jos premislja, a Romina ne zna dal ce dobit slobodne dane.. Al ja sam reko da idem pa makar plivao do tamo. Gibam sljedeci petak i vracam se u utorak rano ujutro, David i ja uzimamo auto i picimo po Tonka u Oregon. I onda polako prema New Yorku. Jedva cekam.

Hodam neki dan ulicom kad dopire pjesma iz neke zgrade. Bacim pogled, a ono crkva. Baptisticka. Ni pet ni sest uletavam unutra da vidim sta se desava. Tri crnkinje na mikrofonu, kompa na elektricnoj gitari i drugi na bubnjevima. Misa u tijeku. Svecenik se rasplesao pred oltarom ko Michael Jackson. I svi drugi u crkvi. Bas jedna vesela atmosfera. Da su nase mise takve mozda bi vise ljudi dolazilo. A bas mi je bila i zelja vidjeti jednu takvu crnacku misu i sad naletim na nju sasvim slucajno.

Konacno mi se javila i jedna cura kojoj sam ostavio broj. Gabrijela iz Zagreba. Slucajno naletila na blog i javila se da dolazi u San Francisco na vjencanje frendice. Nasli smo se i pocastila pivom mene i Sanelu. Ako jos ko dolazi ovdje u sljedecih tjedan dana isto mi se moze javiti i pocastit me pivom ;)

Toliko sam toga prosao u zadnjih par dana da ne znam da li cu sve popamtiti. Krenimo redom. Na preporuku gosce iz restorana otisao sam u dio San Francisca za koji sumnjam da je naveden u ijednom turistickom vodicu, a koji je meni nesto najljepse sto sam ovdje vidio. Na samom sjeverozapadu grada postoji planina koja se spusta u more. Je da je ful nedostupna i da sam se sav izgrebo dok sam se probio kroz grmlje do cistine, ali jednom kad se probijes pruza ti se prekrasan pogled. Lijevo na beskrajan ocean, desno na Golden gate bridge koji odavde izgleda stvarno impresivno. I nigdje nikoga, tek pokoji ribolovac kojemu ribolov na tom mjestu sluzi vise kao isprika da bi se maknuo od zene nego da bi nesto upecao.

Na povratku prema gradu naletjeh na muzej. Fine arts Legion of honour. Pa reko da se malo kulturno obrazujem kad sam vec tu. Nije bas da to cesto radim, ali treba sve probati. I isplatilo se. Na samom ulazu cuveni Rodinov 'The thinker'. Kopija, doduse, original je u Parizu. Nije da to znam nego sam sad malo proguglao pa se pravim pametan. A unutra je bas bila u tijeku neka Rembrandtova izlozba. I stalna postava muzeja je fora, po prvi puta u zivotu sam vidio slike Picassa, Andy Warhola, Renoira, Degasa... i jos nekih slavnih autora. A meni je slavan svaki onaj za kojeg sam cuo. Kako nisam cesti posjetitelj, malo su me zacudila neka muzejska pravila. I dok jos nekako mogu objasniti zabranu koristenja blica pri fotografiranju time sto nekim slikama mozda smeta pretjerana svjetlost, nikako mi nije jasno pravilo da ruksak unutar muzeja mogu nositi u ruci, ali ne i na ledima!?? Molim kulturnije ljude od mene da mi to objasne.

Kako bi odmorio mozak od kulturoloskog soka koji sam mu priredio, odveo sam ga drugi dan na football utakmicu. 49ers - Seahawks. Ja mislim da bi se prosjecni Amer usro u gace da osjeti atmosferu na nekom hrvatskom stadionu. Ovo sta oni ovdje imaju je prestrasno. Njima su utakmice izgovor za doc nesto pojest i popit na stadion. Svi zderu one hamburgere, piju pivo, sjede i gledaju utakmicu. Tu i tamo se nesto zaderu kad ne treba i to je to. Tokom cijele utakmice vise ljudi sece po tribinama nego sto sjedi i gleda tekmu. Na parkiralistu ispred stadiona grupe ljudi dofurale satore, rostilj i telku i gledaju prijenos na telki. Pa nisi moro na parkiraliste dolazit, sta nije onda ljepse to doma u vrtu slozit. Mi smo karte koje inace dodu 65$ platili ispred ulaza 40, i onda sjeli na mjesta koja dodu 150$, uz samo igraliste. Dok nas nisu sterali na poluvremenu pa smo se premjestili.

Bio sam i na Love paradeu. Velika povorka razno oblikovanih kamiona i drugih prometala nakrcanih cudnim ljudima. Ali lijepo za vidjet, vidis da se svi zabavljaju i da im je svima super. Pa je odma i tebi super. Kasnije su se svi ti kamioni parkirali na veliki trg oko gradske vijecnice i tamo je festa nastavljena cijeli dan. Ne mogu to bas rijecima dobro opisati pa zato saljem slike..

Jucer smo se Andrea, Romina, David i ja zaletili i do Yosemita, jednog od najljepsih nacionalnih parkova u Americi. Najpoznatiji dio parka je slap. Visinom od 739m to je najvisi slap SAD-a. Problem je jedino sto preko ljeta presusi tako da smo mi vidjeli samo visoku stijenu s koje tu i tamo kapne koja kap vode. I to vjerojatno neki Mexikanac gore na vrhu slaufom poljeva kako bi pokusao docarati kako to izgleda u proljece kad se topi snijeg. Bez obzira na to, park je prekrasan. Ogromne planine i veliki ponori. Popeli smo se (citaj: dovezli autom) i na Glacier point na preko 2000m nadmorske visine. Odande se pruza prekrasan pogled na cijeli park i tamo turisti cekaju zalazak sunca koji s tog mjesta izgleda fora jer oboji okolne planine u ljubicasto/rozo. Mi smo skoro gore i prespavali jer smo imali utrku s benzinom. Bili smo vec na debeloj rezervi kad smo se docepali prve benzinske. Poceli smo vec organizirati i interne oklade tipa 'koliko ce vremena proci dok nas nade prvi medo', 'mogu li dvije cure gurati auto milju u manje od pol sata' i sl.

Koncert  White Stripesa na kojem smo trebali raditi otkazan kao i cijela njihova americka turneja. Razlog je sto je bubnjarka i pjevacica Meg pala u depru, navodno jer se na netu pojavio njen kucni uradak. Ko je vidio uradak jasno mu je i zasto. Oni slaufovi na njenom trbuhu su sve samo ne sexy. A i nije da se nesto iskazala, Seve je za nju profesorica ;)

Za kraj jedna zanimljivost iz kafica u kojem rade cure. Prije tjedan dana dolaze cura i decko, oko 25 godina, traze cappuccino. Sanela im zabunom naplati dupli, ali im i da dupli. Oni popiju i otidu kad evo njih opet neki dan. Hoce pricat s managerom. 'Zasto?' - pita Sanela. Oni objasne sta je bilo, da su na internetu nasli da je cijena koju im je ona naplatila zapravo cijena duplog cappuccina (dolar skuplja od obicnog btw). 'Ali, i dobili ste dupli!!??' 'Pa da, ali nismo ga narucili. I vec smo tri puta dolazili ovdje poslije toga, nikako da dobijemo managera. Hocemo se pozaliti na nepravdu koja nam je nanesena'... Zamisli koja volja traziti na internetu cijene i onda triput dolaziti do grada da bi se pozalio na tako nesto. HA-LO, Zemlja zove idijote!! Na kraju je svakom dala po jedan besplatni  cappuccino i mirna Bosna.

Nije bas da sam pobudio neki interes za nagradnu igru. Samo jedan pokusaj i to netocan. Nogice su vlasnistvo moje kompice Joss Stone. Radio sam prosle nedjelje na koncertu na kojem su, osim nje, nastupali jos i Gin Blossoms i James Blunt. Promoviran sam i na novu poziciju - manager sanka. Kao sto i sam naziv manager kaze, nisam radio nista. Dvije cure su prodavale cugu, a ja sam pazio da one odgovorno obavljaju svoj posao i, ako bi neceg falilo, nazvo sam da mi to donesu. Vecinu vremena sam provodio praveci se vazan sa svojom fensi smensi all access akreditacijom u backstageu brinuci se da moja frendica Joss ima sve sto treba. Di si Joss, sta ima? - pitam. Ona mi odgovori...

zapravo mi nista nije odgovorila. Nije ni trebala. Vidio sam joj u ocima da me zeli ;)

I sefica u restoranu bi me promovirala. U glavnog konobara. Ustvari, vec i jesam glavni buduci da sam jedini, ali ona namjerava prosiriti posao. Otvara jos jedan restoran i treba joj netko da preuzme njen dio posla oko organizacije svega toga. I veli da joj je zao sto idem jer bi voljela mene vidjeti na toj poziciji. Hvala lijepa, i ja bi volio, ali bi se isto tako volio vratiti doma dok mi sve te ponude i lova nisu pomutile razum. Nije bogat ko puno ima nego ko malo trazi.

Bio sam sa Sanelom i Silvijom na Alcatrazu. Taj otocic, odaljen oko 2km zracne linije od San Francisca, ima bogatu povijest. Prije nego je postao zatvor, tamo je bila vojna baza. A nakon sto je 1963. zatvor zatvoren zbog prevelikih troskova odrzavanja, na njega su doselili indijanci. Danas je to stroj za ubiranje novca buduci da ga svake godine posjeti vise od milijun turista. Najpoznatiji 'stanovnik' bio je Al Capone koji je tamo proveo 5 godina. U bijeg se upustilo 38 od oko 1500 zatvorenika koji su tamo sluzili kaznu, a samo 5 ih je u tome i uspjelo. Dvojica su kasnije opet uhvacena, a ostala trojica zasluzili su film o sebi, 'Bijeg iz Alcatraza', sa Clint Eastwoodom u glavnoj ulozi. Majstori su godinu dana zlicom kopali tunel iz celije i onda se vodovodnim cijevima popeli van iz zgrade. Ni dan danas se ne zna da li su se uspjeli dokopati druge strane obale obzirom na jake struje i morske pse koji vrebaju u zaljevu.

Jos me jedna cura trazila broj telefona. 25 godina, buduca odvjetnica, zaboravih joj ime. To je vec cetvrta ili peta cura s kojom sam razmjenio brojeve. A jos ni sa jednom nisam bio niti na cugi. Ili one ne nazovu, ili ja ne nazovem, ili nazovem pa dobijem govornu postu. Izgleda da mi nije sudeno naci curu u Americi. A mozda im se jednostavno ne svida moj stil odijevanja



U mojoj obitelji jos jedan rodendan protjece bez mene. Danas baka slavi. Pusa baki. Sljedeca na redu je moja seka Klara, u prosincu. Dotad sam vec doma. Pusa i njoj...

Toliko je danas napunio moj tata. Nakon sta sam ja u ozujku proslavio 25, on je, osim sto je okrugliji od mene u trbuhu, morao biti okrugliji i u proslavi. Tata, sve najbolje ti zelim! I zao mi je sto nisam tamo da to malo i zalijemo. Nadoknadit cemo kad se vratim. Prvi puta kad sam se i napio u zivotu, on me napio. Radili smo u Samoboru, uredivali neki tavan i, kako to vec ide na bausteli, svako malo presjecali pivom. Imao sam tada 16ak godina. Presjekli smo jedno 5 puta sto je meni bilo vise nego dovoljno da dodem doma teturajuci. Gleda me mama, nije joj jasno zasto mi je odjednom stok najbolji prijatelj, hvatam se za njega ko beba za zvecku. Zeljko, sta je malom? Pojma nemam, valjda ga je lupila vrucina na tavanu.. Aha. Nije joj bas bilo drago. Sori mama, al repriza slijedi kad se vratim.

Jos imam rodenadana za cestitati. Prije dva dana i buraz je slavio. 24. E kad sam ja bio u njegovim godinama... ;) Cestitke, valjda ce bit i neki pokloncic.

My friend Natalia from Moscow had birthday at same day, two days ago. I promised her I'll write some posts in English so she can read it. I was to lazy to do that but at least I can tell her Happy birthday in English. Or even in Russian: S dniom razhdjenia! Now learn Croatian or just enjoy the pictures ;)

I zadnji, ali ne i najmanje vazan, moj kompa Pejo. Napunio jucer 26. Ovo mu je zadnji rodendan na slobodi, za dva tjedna se zeni, pa se nadam da ga je dobro proslavio. Puno srece i za rodendan i u braku. Trebat ce ti ;)

Kako sam ja jos samo malo vise od dva tjedna u San Franciscu moram prije odlaska srediti jos neke stvari ovdje. Dva cateringa su mi jos duzna oko 500$ pa sam  malo nazivao i utjerivao dugove. Nemojte me ljutiti, doci cu vam pjevat na evente. Rekli su da ce uplatiti lovu u najkracem mogucem roku. Ni vozacku nisam dobio, jos uvijek imam samo privremenu. A to je obican list papira, izgleda kao ljecnicka ispricnica koje sam nekad nosio u skolu. Nazvo sam i njih i objasnili su mi da ce na tome i ostati, datumi na vizi su prekratki da bi mi izdali pravu. Seronje. Tako mi je propao plan da ako me zaustavi murja u Zagrebu i pokusa oduzeti vozacku, dam im americku. Evo, frende, pa vrati kad stignes. Ni karte za Knickse nisu stigle. Vele da ce bit polovicom listopada. Al mene tada nema vise na ovoj adresi, idem na put!? Pa koja ti je nova adresa, di ces tad bit? Ko da ja znam, posaljite na Phoenix, Arizona, kod treceg kaktusa desno... Ko ima rodbine u New Yorku?

Bio sam neki dan u Alamedi, gradicu juzno od Oaklanda. Cuo sam da tamo ima neki ducan sa hrvatskim proizvodima pa sam isao vidjeti. I stvarno, Jugoslavija u malom. Od bosanskih Rahat lokuma do Vegete, Cedevite, Dorine i drugog. Vlasnici Bosanac Ado i njegov stari. Skompo se s Adom ko da se godinama znamo. Pocastio se i sarajevskim cevapima. Mljac. Kupio svojoj sefici Vegetu i Cedevitu, curama Cokolino i sebi Gavrilovic pastete.

Bio sam i u jedinom hrvatskom restoranu u San Franciscu. Tadich grill, u financijskoj cetvrti. Reklamira se kao najstariji restoran u gradu, poceo 1849. kao neka zalogajnica. Danas je jedan od skupljih restorana i uvijek je pun. Ja nisam nista jeo, samo sam prosvrljo okolo. Fora izgleda, sa malim separeima.

Za kraj nagradna igra. Pitanje glasi: cije su ovo nogice? Ja cu pomoci tako sto cu reci da se radi o jednoj djevojcici koja za zivot zaraduje pjevanjem. To joj dosta dobro ide tako da nema nekih financijskih poteskoca. Ima svaki dan za kruh, vikendom za pocastit prijatelje u bircu i jednom tjedno za novi auto. Ko prvi pogodi o kome je rijec dobije ulaznicu sa njenog koncerta.

Danas ujutro je u San Franciscu padala kisa. To su prve kapi kise koje sam vidio u tri mjeseca koliko sam ovdje. A s obzirom na doba godine, vele ljudi da je cudno da je i ovo malo palo. U cijeloj godini kisa ovdje pada mozda tjedan dana sve zajedno. A za snijeg znaju samo iz filmova, moze se dogoditi jedino da jednom u 10 godina padne par pahulja na vrhovima obliznjih planina.

Zaboravih u proslom postu napisati i malu pricu o svjetski poznatom Hollywood znaku. Ja sam prokomentirao kako mi je fascinantno da Ameri iz nicega naprave atrakciju. Glupa metalna slova na planini, a turisti trose para i para da bi ih vidjeli i poslikali. Onda su mi pokusali objasniti da taj znak ima svoju povijest. Izgraden je 1923. i u pocetku je pisalo HOLLYWOODLAND. To je bila reklama za neku trgovinu namjestaja. Kad se tamo pocela razvijati filmska industrija, maknuli su ono LAND i ostavili samo HOLLYWOOD. Znak je bio i cesta meta raznih saljivdzija tako da je jedno vrijeme pisalo i HOLLYWEED kao i HOLYWOOD u cast posjeta Pape. Kako je nakon toga bio i podosta unisten, organizirana je i dobrotvorna akcija u kojoj su neke zvijezde odlucile biti sponzorom pojedinog slova iz znaka i tom lovom znak je obnovljen i danas je tamo takav kakav je. Zanimljiva prica, ali meni su to i dalje samo glupa slova na planini. I kao glupi turist, otisao sam tamo i poslikao se.

Nije taj znak jedina stvar koju su Ameri uspjeli toliko popularizirati. Ja sam siguran da na svijetu postoji stotine mostova koji su ljepsi i veci od Golden gate bridgea. Ali, ovaj je najpoznatiji zato sto ima najbolju promociju. Lombard street, najzavojitija ulica na svijetu? Pih! Puno mi je zavojitije kad idem na Sljeme. Pogotovo ako me vozi moja frendica Jelena. Ona i ono malo ravnine pretvori u zavoje. Svi znaju i za Cable car, jedan vagon tramvaja s otvorenim prozorima koji vozi gore-dolje po San Franciscu. Ekipa stoji po sat vremena u redu i placa po 5 dolara za 15ak minuta tog 'nezaboravnog iskustva'. Ja niti sam bio, niti cu ici. 5 dolara su mi tri pive u ducanu.

Predsjednik Bush ovih se dana obratio narodu. To je kao neko godisnje obracanje gdje kaze sto je napravio u prosloj godini i sto misli napraviti u sljedecoj. Napravio je to da je poslo hrpu klinaca u rat, a s istim misli nastaviti i ubuduce. I veli kako je to super jer je to jedini nacin da se uspostavi mir u svijetu. Ne znam za ostatak Amerike, al ovdje u Californiji ga nitko ne voli. Al kazu kako je Californija totalno drugacija od ostalih saveznih drzava, mozda drugdje ljudi stvarno misle kako George mudro zbori. Na kraju krajeva, netko ga je morao izabrati na tu poziciju koju ima. Al nece jos dugo, sljedece godine su predsjednicki izbori. Jedini kandidati koje ja znam su Hillary  i  Obama. A ljudi ovdje razmisljaju ovako: predsjednik ne moze biti zena ili crnac. Pa ko ce onda bit? A ustvari, sta nas briga.

Ovih dana bila je i 6. obljetnica rusenja tornjeva u New Yorku. Taj dan poginulo je skoro 3000 ljudi, a jos ih se 24 smatra nestalima. Mozda su iskoristili situaciju pa pobjegli od cangrizavih zena ili muzeva. Ti avioni su im bas dobro 'uletili'. Nakon tog dogadaja zivot je u cijeloj Americi bio paraliziran. Ducani su se masovno zatvarali, propadala cijela poduzeca, ljudi se zatvorili u kuce. Jos i dan danas zive u strahu. Ne mogu vjerovati da je to netko njima, Amerima, mogao napraviti. Ovdje 6. obljetnica nije nista posebno obiljezena, samo mala komemoracija u centru grada, ali se zato u New Yorku i na mjestima gdje su pala druga dva aviona skupilo dosta ljudi.

Meni je zivot usao u malu monotoniju, zato i pisem o ovakvim stvarima, nemam o cemu drugome. Svaki dan ujutro se dosadujem, a popodne radim. Tako ce vjerojatno biti cijela sljedeca tri tjedna. A trebao sam ovaj vikend raditi na Treasure island music festivalu. Izmedu ostalih, nastupali su Gotan project i Thievery corporation. Cure koje su radile dobile po 300$ dnevno svaka.

Da malo ipak skratim vrijeme ujutro, priskrbio sam si stol za biljar i instalirao ga u stan. Nisam ga puno ni platio, 6$ ;)



Bio sam i u zooloskom vrtu neki dan. Prvi dojam impresivan jer je odmah na ulazu velika africka poljana sa zirafama, zebrama i ostalim zivotinjicama. Ali, kako ides dalje, nastambe su sve jadnije i ruznije tako da na kraju ukupan dojam i nije neki. Ljepsi je vrt u Maximiru. Samo sto je ovaj veci i sa vise vrsta zivotinja, mravojedi, gorile, koale, zirafe i jos neke kojih nema u Zagrebu.
 
Danas oko ponoci nas 7 giba za Los Angeles. Idu i nase bivse prijateljice iz financial districta ;)  Planiramo obici i Santu Barbaru, mozda vidimo Eden i Cruza ;) Izvjestaj kad se vratimo.

Vratili se jucer sa izleta. Bilo prenevjerojatnodobro. Krenuli smo u nedjelju oko ponoci, poslije mog posla. Isli smo Bojana, Brigita, Nina, Romina, Andrea, David i ja. Oko 6 ujutro smo dosli u Santu Barbaru. Taman je svitalo tako da smo nabacili nekoliko prekrasnih fotki. A vec tako rano ujutro gradic pun nadobudnih ljudi, svi nesto trce i treniraju. Odmori, kompa, u Santi Barbari si. Eden i Cruza ipak nismo vidjeli, valjda su bili na snimanju.

Poslije toga pravac Hollywood. Sparkirali se u samom centru i onda prosetali Hollywood i Sunset bulevarom. U jednom ducanu naletjeli i na nekog tko nam je do smjernice sta sve vidjeti dok smo ovdje. Na naseg kompu Nevena ;)



Neven radi u trgovini odjece na Hollywood bulevaru. U Hrvatsku mu se vise ne ide, veli da mu je ovdje super. Ali bilo mu je drago popricati s nekim na hrvatskom, bar nam se tako ucinilo. Dao nam je nekoliko korisnih savjeta za razgledavanje i broj telefona ako negdje zapnemo da ga nazovemo. Hvala, Nevene, svaki ti dao!

Provozali smo se i Beverly Hillsom, malo obilazili kuce poznatih i mjesta gdje su snimani neki filmovi. Nismo imali nekog vodica tako da ni ne znamo cije smo kuce vidjeli, a i nije bas da mozes vidjeti kucu. Samo ulaz u dvoriste. Ljudi se ovdje i cesto sele, tako u kuci gdje je nekad zivjela Britney sa Justinom sad zivi Brittany Murphy.

Na Venice beachu su snimane epizode Baywatcha. Ja sam se popeo na neke stijene da malo pofotkam kad me zapljusnuo takav val da sam skoro zavrsio u moru. A bio sam skroz obucen, tenisice, traperice, kosulja.. U ruci fotic i mobitel. Na srecu nista nije pokvareno. Samo su mi se ljudi malo smijali. Seronje. Da je bila Pamela tamo jos bi se ja i bacio.. Upomooooc!

Predvecer dosli u Newport beach kod nasih zagrebackih prijatelja, Tonka i ekipe. Okupali se u bazenu i jacuzziju i poslije toga izasli van, na biljar i pivu. Tamo i prespavali. Oni zive u stanu slicnom nasem, razlika je jedino sto u vrtu imaju bazen, jacuzzi, teretanu, sportske terene, palme i rostilj. Lucky bastardz!

Drugi dan se pocastili americkim doruckom u Denny'su. Sunka, jaja, kruh s medom i palacinke s javorovim sirupom. Malo je cudno kako kombiniraju slatko i slano, ali sve u svemu nije lose. Fino se najedes za nekih 7-8$.

Popodne opet Hollwood. Isli smo u Universal studios. Kako smo dosli u zadnji cas, 2 sata prije zatvaranja, na kraju smo samo Bojana i ja odlucili riskirati po 60$ za kartu jer je to premalo vremena da bi se vidjelo sve sta se tamo nudi. A nudi se obilazak lokacija na kojima su snimani neki filmovi kao sto su Shrek, Psyho, ET, Jurassic park i drugi. Sve to upotpunjeno  specijalnim efektima rusenja aviona pored tebe, utrke automobila iz Fast & furious... A sve to, na zalost, mi nismo uspjeli vidjeti jer smo zakasnili na zadnji obilazak. Tako da smo se morali zadovoljiti drugim atrakcijama koje park nudi. Bili smo u kuci straha, Terminatoru i Shreku. Kuca straha fora iako meni ne pretjerano strasna. Malo te naganjaju sjekirom, malo prolazis kroz neke leseve koji vise sa stropa.. Terminator je kao neka prezentacija, sjednes u kino, dobis one blesave 3D naocale i onda imas dojam kao da si tamo. Stolica ti se trese, spricaju te vodom i drugi efekti koji imaju ulogu da te uzive u cijelu situaciju. Shrek je isto tako samo sto ne spasavas svijet nego se vozis u kociji i uzivas u okolisu. Vidjeli smo i show sa zivotinjama koje su glumile u filmovima, jedan od pasa iz 101 Dalmatinca, golubovi, orangutan, prascic Babe... Sve u svemu, isplatilo se pa makar i na ta dva sata. A da smo jos obisli i ove scene i Waterworld, mislim da karta vrijedi i vise od tih 60$.

Navecer se provozali Rodeo driveom u Beverly Hillsu, pojeli nesto u McDonald'su i zapalili doma. A u McDonald'su sam vidio nesto za sto sam do sad samo cuo da postoji, a od cega mi je i dan danas muka. U WC-u pokraj skoljke postoji kanta za smece. Sluzi za odlaganje papira i to ne bilo kakvog nego onog kojeg si upravo provukao izmedu guzova. Odvratno, fuj, damn!!! Sreca da sam na WC isao poslije vecere inace ne bi mogao ni jesti. A zasto to rade, nemam pojma, valjda da ne zagaduju kanalizaciju papirom. Mozda taj papir poslije recikliraju. Glupi Ameri.

Kako sam imao auto jos jedan dan, nisam htio da stoji doma bezveze pa sam se sa Silvijom zaletio do Sacramenta. Dosta ljudi ne zna da je to glavni grad Californije, odande Arnie vodi drzavu. A mi smo bili u njegovom uredu, mozes unutra uci kao da je lokalna birtija. Samo te malo pregledaju na ulazu u Vijecnicu i onda mozes di hoces. Bili smo i u dvorani gdje zasjeda skupstina. Jos smo prosetali i Old Sacramentom, dijelom grada kao iz Divljeg zapada. Negdje na tom podrucju je otkriveno zlato sredinom 19. st. tako da je to bilo srediste zlatne groznice. Nismo imali puno vremena jer sam ja morao na posao popodne, ali mislim da smo i ovo malo jako dobro iskoristili.

Na autocestama postoji nesto sto se zove carpool lane. To je skroz lijeva traka (od jedno 6-7 koliko ih ima) na prilazima vecim gradovima. Po njoj se, u vrijeme guzvi, mozes voziti samo ako u autu ima dvoje ili vise ljudi. I potpuno je prazna dok je ovih 6 zakrceno. Svi se voze sami u autu. Isto tako na Golden gateu i nekim drugim mostovima ne moras platiti mostarinu ako vas je 3 ili vise. Kako je nas bilo 7 razmisljali smo pokrenuti biznis posudivanja ljudi.

Sve u svemu predobar izlet. Sad slijedi tri tjedna primirja, a onda cemo svi zajedno na Havaje. I poslije toga David, ja i vjerojatno Tonko krecemo na road trip, a cure ostaju ovdje raditi do kraja mjeseca. I onda se opet nademo u New Yorku.

Sretan rodendan mojim razrednim prijateljima iz MIOC-a, Maji i Latzu, i cestitke Jasni na vjencanju. Sretno!

Promjene u nasem stanu. Bojana, Brigita, Nina i Romina preselile u hotel u centru San Francisca. Sluzbeni razlog je taj sto je curama dosadilo ruzno vrijeme u Daly Cityu i svakodnevna putovanja do grada. Nesluzbeno, poceli smo jedni drugima polako ici na zivce. Zajednistvo koje nas je krasilo u pocetku dok smo bili u teskoj situaciji preraslo je u medusobna ogovaranja i nesuglasice sad kad svi imamo posao. Malo zalosno, ali nista strasno i nista neobicno. Tesko je i bilo za ocekivati da od toliko ljudi na jednom mjestu svi imaju iste zelje i stavove. Cure dvije sobice za dvoje placaju 300$ po osobi mjesecno sto je jako malo. A drugi tjedan gibaju i u Vegas na tri dana. Sretno! U stanu nas je tako ostalo 5, Sanela, Silvija, Andrea, David i ja.

Jucer me Sanela mijenjala u restoranu tako da sam opet imao priliku raditi za catering. Bio sam bartender na VMworld partyu, kao neki team building kompjuterasa. Na Treasure islandu, otoku izmedu San Francisca i Oaklanda. 9000 ljudi i sve imaju dzabe. Prostor ureden tematski kao za rodendan nekog bezobrazno bogatog klinca. Ekipa se zabavljala igricama poput 'ubaci zabicu na lopoc', 'pogodi medu lopticom', mini kosarkom, raznim fliperima i slicno. Bio i koncert grupe Smash Mouth. Pred kraj koncerta dolazi mi neki pripiti kompa i trazi dvije pive. Toliko je bio zahvalan kad ih je dobio da mi je obecao da ce prvo dijete nazvati po meni. 'Kako se zoves?' - pita. 'Tomislav.' 'Tomislav!!?? Ustvari, evo ti 20$'. Nisam se bunio. Kasnije je dosao po jos dvije i opet mi dao 20$. Hvala!

U Americi se ne zelis razboliti. Ustvari, ne zelis se razboliti nigdje, ali ovdje pogotovo. Cak i ako imas zdravstveno osiguranje, ljekovi i pregledi su toliko skupi da ako si dosao u bolnicu zato sto ti je pozlilo, pozlit ce ti jos vise kad ti isporuce racun. Svaki dolazak hitne po tebe kosta 500$. Ekipa radije krvari u taxiju do bolnice. A kako je ovdje nepisano pravilo da djeca kad napune 18 godina moraju otici iz roditeljske kuce, ljudi u starosti kad obole ostaju sami jer tu istu djecu kasnije vise nije briga za svoje roditelje. Zalosno, al istinito.